Zagrebački salon arhitekture se tijekom posljednjih šest godina mijenja tragajući za konceptualnim okvirom i načinom valorizacije koji će odgovarati suvremenom kulturnom i civilizacijskom trenutku unutar hrvatskog društvenog konteksta. Još je 35. salon, održan 2000. godine, učinio rez u odnosu na dotada uvriježenu praksu revijalnog istupa arhitektonske scene uvodeći oštriju, kvantitativno limitiranu selekciju i autorski dizajn postava izložbe. 38. salon je donio i potpuno autorsku selektorsku koncepciju koja je povjerena inozemnom autoritetu Stefanu Boeriju. Slijed konceptualnih promjena Salona izazvao je kolokvijalne otpore i negodovanja uobičajena prilikom revizija kulturnih događanja s dugogodišnjom tradicijom, no ta nezadovoljstva nisu bila kritički elaborirana, kao što je izostala i pažljivija analiza rezultata i eventualnih posljedica koje su te promjene sa sobom donijele.